Dobro je ono što pobedi. To se zove moralni relativizam.

MILJENKO JERGOVIĆ – ZDENKA VALENT BELIĆ – MARTIN KASARDA / Zagreb – Novi Sad – Košice / Dvojica istaknutih pisaca – hrvatski i slovački – pišu o identitetu, o književnim, društvenim i kulturnim kontekstima

zvb@ Najkraća definicija identiteta je odgovor na pitanje: Ko sam? ali i na pitanje Ko nisam? Čovek ima potrebu da definiše sopstveni identitet, kojim će se razlikovati od drugih ljudi. U težnji ili strahu da ga ne izgubi, sam gradi razlike. Čini se da je unutrašnja potreba za identitetom jača od racija i svesnog dela svesti.

Svedoci smo tragičnog egzodusa naroda iz Afrike u Evropu. Svet nam se pred očima ubrzano menja. Susret kultura u ovom trenutku dobija tragične dimenzije.

Upravo vreme u kom živimo će pokazati da li je čovek dovoljno evoluirao i da li će uspeti da drugačiju kulturu doživljava kao ljudsku. Evropa ponovo mora da se obračuna sa sopstvenim shvatanjem identiteta.

Da li insistiranje na sopstvenom kulturnom obrascu ujedno mora da znači I odlučno odbijanje drugih kulturnih modela, kao svojevrsni zid prema svetu? Kako ostati human čovek a ne ugroziti sebe – gde je granica?

Kako u kontekstu ovih događaja doživljavati sopstveni identiet. Ne čini li vam se da ako insistiramo na sopstvenom kulturnom obrascu po svaku cenu, što podrazumeva i odlučno odbijanje drugih kulturnih obrazaca , ako svojevrsni zid prema svetu?

mjergovic@ Mi nismo samo ono što mislimo da jesmo, nego smo, što u trenucima krize biva mnogo važnije, ono što drugi misle da jesu. Ključ identiteta nipošto nije jednostavan. Ništa tako dobro i tačno o tome ne svjedoči kao iskustvo Holokausta. Nisu nacisti i njihovi saveznici, u pretposljednjem velikom projektu ujedinjavanja Europe, pomorili šest milijuna ljudi koji su se osjećali Jevrejima, nego su jednog za drugim, pojedinačno, sve s imenima i prezimenima, pouzbijali šest milijuna onih koje su oni smatrali Jevrejima. Neki od njih to i jesu bili, osjećali su se tako, takav je bio njihov identitet, tako su se molili Bogu, dok su drugi bili, recimo, Nijemci, Slovaci, Hrvati, Srbi, koji se Bogu ispovijedaju po ceremonijalu vjere Mojsijeve, ili su, recimo, bili ateisti. Među šest milijuna ubijenih ljudi bilo je i takvih koji nisu ni pretpostavljali da bi netko u njima mogao vidjeti Jevreje. Ali i oni su u trenucima svoje smrti bili jednaki svim drugima, onima koji su se osjećali Jevrejima i onima koji su se osjećali nekako drukčije. Mislim da je za našu priču o identitetu mnogo važnije to što drugi misle što jesmo od toga što mislimo mi sami. To se, recimo, nepogrešivo vidi i na sirijskim izbjeglicama i u odnosu europskih država prema njima. Sirija je bila sekularizirana muslimanska zemlja, s većinom nezainteresiranih za religiju. Ljudi koji nam danas dolaze većinom pripadaju tom osjećaju svijeta, jer zašto bi inače bježali u sekulariziranu, kršćansku Europu. Međutim, naši političari i vođe u njima vide samo muslimane, i onda im još sugeriraju neku zavjereničku namjeru da islamiziraju Europu. Jedna istočnoeuropska zemlja, je li to bila upravo Slovačka, tojest njezina Vlada (a mogla je to, da se razumijemo, vrlo lako biti i Hrvatska), prihvatila je da primi sirijske izbjeglice, ali pod uvjetom da su kršćani. Ajdemo na čas zaboraviti sve druge zastrašujuće aspekte ove ideje, pa se zapitajmo zašto, barem, nisu prihvatili ugostiti ateiste? Iz vrlo jednostavnog razloga: zato što mi, pripisujući tim ljudima njihov identitet, Sirijcima pripisujemo da su isključivo muslimani. I to vrlo opasni muslimani. Zar vam se ne čini da problem identiteta nije u tome što „insistiramo na sopstvenom kulturnom obrascu pod svaku cenu“, nego u tome što po vlastitom nahođenju i imaginaciji kreiramo kulturni obrazac Drugoga?

mkasarda@ Stranci za nas nisu skup raznih individualnosti, stranci su za nas svi isti – strani: ne jedu naša jela, ne govore naš jezik, ne veruju u naše bogove, ne razumeju naše političare ne obožavaju naše sportiste a sigurno i smrde drugačije. Strah od stranog, kako upozorava Cvetan Todorov u knjizi Strah od varvara, je maltene arhetipski i atavististički. Uslovljen je religijom (svaka religija se ograđuje protiv nepriatelja), ali i evolucijskom, prirodnom borbom za resurse i ženke. Pobediti strah od stranog je skoro nemoguće, sve dok ne premostimo granicu shvatanja sopstvenih grešaka. Pri tom susret sa stranim uvek obogaćuje. Za kreativnost, kulturu i civilizaciju je to uvek bilo korisno.

Ono što mene najviše iznenađuje u histeriji odbijanja različitog je činjenica da hrišćanstvo, koje propoveda milosrđe i pomoć bližnjima, postaje štit mržnje. Na kraju, ne samo pitanje „našeg“ i „tuđeg“. Kod nas su još uvek „sumnjivi“ i homoseksualci, oni koji žele sa ublaže umiranje eutanazijom, silovane majke koje žele urade abortus, ateisti, liberali, svako ko ima drugačije mišljenje. Totalitarizam se nije završio, ima samo sofisticiranije pipke. Naravno da kulturni obrasci naših deda i očeva koji su nama predstavljani kao ispravni a time i da moramo da istrajavamo na njima po svaku cenu. Konzervativizam je čuvanje hijerarhije društva, koji je bio i jeste u korist onih koji su na vlasti i plaše se za svoju poziciju, zbog toga se opiru svemu što je drugačije i stvaraju kulturni obrazac različitog kao naprijatelja.

Pitanje je da li danas intelektalac ili pisac ima moć i sposobnost da menja način razmišljanja društva, ako je društvo u današnje vreme tako jako hranjeno iz dojke jeftine televizijske zabave i gledalačkog sporta, entiteta, koje savršeno zamajavaju većinu i omogućavaju praktično od svega, uključujući politiku da se stvori pop kultura.

Martin Kasarda (1968) je slovački postmoderni pisac, publicista i pedagog. Bio je urednik u više časopisa. Univerzitetski profesor, docent, koji predaje na Fakultetu masmedija Panevrppskog fakulteta kreativno pisanje, štampane medije i posvećuje se semiotičnoj interpretaciji savremene popularne kulture I urednik je dodatka O knjigama dnevnog lista SME. Objavio je jednu pesničku zbirku: Rebelijada (1993), zbirke priopvedaka: Istorija niže vrednosti (1994), Usamljeni trkači – Izveštaji iz ljudske duše (1996 ), Polja (1999), Poslednja večera i druge radosti (2013), satirični roman O razmnožavanju i drugim nevoljama (2011)  i stručne publikacije:  Praktikum medijalnog stvaralaštva, autor u autorskom kolektivu koji je vodio A. Tušer (2010), Praktični priručnik pisanja za profesionaloce (2012), Od karnevalske ulice po virtuelni svet: popularna kultura i masmediji (2013).

mjergovic@ Ganutljivo je vjerovati u moći intelektualaca, naročito u ova vremena kada je snagom interneta najširim narodnim masama dana prilika da s autoritativne pozicije prosuđuju o svakom problemu suvremenog svijeta, od nogometa do kvantne fizike i pitanja o kraju povijesti. Danas je doista svakom dana prilika da sudi o apsolutno svemu, a sudovi sviju jednako su relevantni i uvažavani. Barem je teoretski tako. Ili ne samo teoretski. Na internetskim forumima, na facebooku i twiteru ne postoji nikakva, a ponajmanje intelektualna hijerarhija. Virtualnim svemirom vladaju sve sami donaldi trumpovi i sare pelin. Svijet je naprosto fatalno oglupio, jer su stvorene savršene platforme da omasovljenje gluposti i za onemogućavanje razložnog govora. Samo budala će se, recimo, hejterima na internetu suprotstaviti argumentiranim prosuđivanjem o svejedno čemu…

Ali hajde da se dalje ne žalimo. Od kuknjave neće biti koristi, nego pogledajmo što možemo učiniti za naše identitete. Evo, recimo, ja sam prošle sedmice bio u Bugarskoj, i od svojih tamošnjih prijatelja i poznanika saznao sam jednu vrlo zanimljivu stvar: svi mi, bivši Jugoslaveni, smo u kolokvijalnom govoru za većinu Bugara oduvijek bili – Srbi. Naravno, znali su oni da smo mi različitih nacija, da nas ima ovakvih ili onakvih, ali umjesto da se bespotrebno bakću kompliciranošću naših indentiteta, oni su nam općenito smatrali Srbima. Čuvši to ja sam se razdragao i razveselio, umjesto da se, recimo, naljutim. Odmah sam se sjetio građana Čehoslovačke, koji su nam tokom osamdesetih dolazili u Dalmaciju na ljetovanje. Svi oni su, opet kolokvijalno, za nas bili Česi. Onda bi se poneki od tih turista pomalo i štrecnuli – oprostite, ali mi smo Slovaci. I nama bi, možda, bilo i pomalo žao što smo goste krivo identificirali. Ali taj bi žal trajao vrlo kratko. Odmah bismo nastavili na jednak način, i u prvim sljedećim gostima iz Čehoslovačke vidjeli bismo – Čehe.

Međutim, kada bi se u emisijama iz kulture, ili iz tradicijske kulture, kako se to zvalo, govorilo o čudu naive iz sela Kovačica, govorilo bi se o Slovacima. Nikada nikom nije na um palo da u Zuzani Chalupovoj, čudesnoj samoukoj slikarici iz Kovačice, prepozna Čehinju. Ona je, naravno, bila Slovakinja, ali zbog nečega njeno slovaštvo kao da i nije imalo veze s identitetima turista koji bi dolazili iz Bratislave, a koje smo uporno smatrali Česima. Ali ne zato što ne bismo znali da su oni Slovaci, nego zato što nam je tako bilo jednostavnije. Zašto nam nije bilo jednostavnije i Zuzanu Chalupovu smatrati Čehinjom? Zato što smo u njoj vidjeli nekoga našeg. A taj je mogao biti i Slovak. Ona, naime, nije bila strankinja. Jer da jest, bila bi za nas Čehinja…

Priče o identitima drugih uvijek su bile povezane s kojekakvim pojednostavljivanjima, i s našom potrebom da svijet oko sebe razumijemo uz što manje mentalnog angažmana. Nije nam se dalo previše misliti. I nije nam na um padalo da vrlo ozbiljni poremećaji – pa čak i fašizam – ponekad nastaju iz posve bezazlene ljudske potrebe da se što manje misli. Književnost, između ostaloga, služi i tome da takvoj potrebi stane na kraj.

mkasarda@ Pritom je manje misliti usko povezano upravo sa razvojem najnovijih tehnologija koje pominjete. Digitalne tehnologije nam pružaju nešto poput dubokog zdenca sećanja na znanje. Danas 25 godišnji čovek, koji se rodio kad je nastao i internet, ima u džepu daleko više informacija, nego ljudi 1990. godine. Samo što nije dovoljno imati informacije u džepu, na dohvat dodira ekrana mobilnog telefona. Informacije treba naučiti koristiti i kritički ocenjivati. Činjenica da danas mišljenje dobitnika Nobelove nagrade i ekstremiste ima prividno jednaku „digitalnu vrednost“, je tragedija naše intelektualne nemoći.

I dalje imamo tabu teme, i dale izguravamo, kako kaže Frojd, teme i odbijamo da priznamo sopstvene poraze. A malodušnost, nesposobnost razmišljanja, koje pominjete, je jedna od ovih tema. Propada školstvo, koje ne podučava kako se razmišlja, kako se kritički misli – ko bi decu tome naučio, zar one lepe drage tetke učiteljice koje uče decu skoro kao udeljuju milostinju? Propadaju mas mediji kojim je važnija gledanost i čitanost od kritičkog razmišljanja i naše mlitave duše koje se prodaju kroz oglase. Propada i književnost: pomodni tolkini i roulingove, severnjački detektivski romani o 50 nijansi snošaja su od književnosti načinili robu i sredstvo za zabavu.

Književnost u ovom smeru i dalje ima potencijal da misli, da uranja u svet, u kom živimo, da imenujemo te pojave, koje bi mogle da nas ugroze. Čak ima više razloga za postojanje nego akademska filozofija ili teorijska etika. Pitanje je da li ima i potencijala da bude čitana, reflektovana. Ne znam, kako u je Srbiji, ali kod nas se – i zahvaljujući velikoj nezainteresovanosti elite i pseudoelite (preduzetničkih i vladajućih) – dospela književnost na rub sa koje joj preti da će pasti. Kukanje je takođe pomodarstvo – šta da se radi? A koliko čitalaca uopšte zna da je Šta da se radi? naziv značajnog Černišavskog romana? Istorija se drobi pod prstami odsustva svesti.

mjergovic@ Književnost, meni se barem tako čini, danas nije ništa manje važna nego što je bila prije sto, ili sto pedeset godina. Naravno, tada kao i danas, važna je samo onima koji čitaju. Iako ponekad zna ozračiti, izložiti svom radioaktivnom djelovanju, i takve koji ništa ne čitaju. Recimo, Dostojevski i Tolstoj utjecali su tokom dvadesetog stoljeća i na naraštaje nečitatelja. Ili Thomas Mann, Savjest Njemačke, koji je u istoj toj njemačkoj uveliko nepročitan pisac. Kada kažem da se danas čita isto onoliko, ili možda i malo više, nego prije sto pedeset godina, ja mislim na sljedeće: u devetnaestom stoljeću je čak i u najrazvijenijim i najnaprednijim europskim zemljama bila manjina pismenih. Među takvima se razabirala i skupljala elita čitatelja ozbiljne književnosti. Danas su prividno pismeni svi. Naime, nema onih koji ne znaju sva slova abecede. Ali praktično su pismeni, opet, malobrojni. Naime, pismen je onaj građanin koji je bez kardinalnih pravopisnih grešaka i na razumljiv način u stanju na jednoj stranici napisati svoju kratku biografiju, bez ičije pomoći i, recimo, u roku od dva sata. Za tu vrstu pismenosti je, međutim, potrebno čitanje. Oni koji ne čitaju, ti su, zapravo, nepismeni, iako raspoznaju znakove i služe se internetom. Nepismeni su i čitatelji Pedeset nijansi ovog ili onog. Takvi su, naprosto, konzumenti loše i razblažene pornografije. Plaše se prave, tvrde pornografije, ili ih je zbog nečega sram. Čak je i za pravu pornografiju nužna minimalna samosvijest. A ona je, također, jedna od važnih posljedica pismenosti. Čitanje je u svim povijesnim razdobljima bila povlastica elite. Samo što današnja elita, za razliku od one devetnaestovjekovne, nije materijalno ni staleški stratificirana. Današnjoj čitateljskoj eliti pripadaju ljudi iz vrlo raznolikih slojeva i društvenih grupa. Moglo bi se reći da je današnja elita u čitateljskom i kulturnom smislu vrlo pluralna. Ali da se vratimo Černiševskom. Pitanje Šta da se radi ima smisla, važno je, i opstoji u svakom trenutku. Na njega, međutim, nema odgovora. To je i Lenjin, možda, naslućivao, ali nije htio reći da ne unosi defetizam u narodne mase.

Miljenko Jergović (1966) je bosansko-hercegovački i hrvatski pisac i novinar. Piše prozu, poeziju, eseje i drame. Njegova dela su prevedena na dvadeset jezika. Član je bosansko-hercegovačkog i hrvatskog PEN kluba. Objavio je pesničke zbirke: Opservatorija Varšava (1988), Uči li noćas neko u ovom gradu japanski?(1990), Himmel Comando (1992), Preko zaleđenog mosta (1996), Hauzmajstor Šulc, (2001), Dunje 1983 (2005), Izabrane pjesme Nane Mazutha (2011). Zbirke pripovedaka: Sarajevski Marlboro (1994), Karivani (1995), Mama Leone (1999), Sarajevski Marlboro, Karivani i druge priče, (1999), Rabija i sedam meleka (2004), Inšallah, Madona, inšallah (2004), Drugi poljubac Gite Danon (2007), Tango bal i druge priče (2010), Mačka, čovjek, pas (2012). Zbirke eseja: Naci bonton (1998), Historijska čitanka 1 (2001), Historijska čitanka 2 (2004), Žrtve sanjaju veliku ratnu pobjedu (2006), Muškat, limun i kurkuma (2011). Novele: Buick Riviera, (2002), Freelander (2007), Volga, Volga (2009). Romane: Dvori od oraha (2003), Glorija in excelsis (2005), Ruta Tannenbaum (2006), Srda pjeva, u sumrak, na Duhove (2009), Roman o Korini (2010), Otac (2010), Psi na jezeru, roman, Zagreb (2010) Rod, trilogija (2013). Drama: Kažeš anđeo (2000) i brojne druge publikacije raznih žanrova. Dobio je brojne nagrade: Nagrada udruženje pisaca BIH (2004), Nagrada “Mak Dizdar” (1987), Goranova nagrada (1988), Nagrada Veselka Tenžera (1990), Nagrada “Ksaver Šandor Gjalski” (1994), specijalna mirovna nagrada Erich-Maria Remarque grada Osnabrück (1995), Premio Grinzane Cavour (2003), Nagrada Matice horatske za književnost i umetnost “August Šenoa” (2002), Nagrada “Meša Selimović” (2007), Nagrada Angelus (2012).

mkasarda@ Ali čitalačka elita danas doživljava vrednosni problem, dozvoliću sebi slobodu da ga nazovem kao kraj istorije književnosti. Pre trideset godina, kada sam kao adolescent sazrevao, kod svojih duhovnih učitelja sam primećivao određeni kontunuitet toka istorije, od Rabea do Lorensa Sterna a odatle preko Gogolja do nadrealizma a preko avangarde do Beketa ili Kamija. A odjednom se istoričnost raspada. Više nema autora, koje moraš da čitaš, koji su kanon. „Stara“ književna dela više ne moraš da poznaješ, to se ne mora znati, da li je Hemngvej pre ili posle Selindžera. Knjižare su pune knjiga, na čija će mesta sutra doći druge knjige a Šekspir je u raspodaji. A čitalačka elita se često rukovodi top listama ili marketinškim nalepnicama Nobelovih ili bilo kojih drugih nagrada. Mada književnost nije sport, da bi mogla da se upoređuje tek tako.

Ovo osećanja kraja istorije je za mene isto i u filmu i u muzici. U istom trenutku mogu da pustim Džona Kejdža i Sex Pistols, Betovena i Bruna Marsa. To nije kraj sa natpisom kraj, to je nešto kao deistorizacija svesti, nastavak bez svesti o prošlosti. A upravo ova ne-svest nam izaziva gubitak orjentacije u vrednostima u svesti današnjih kretanja i u okviru kultura i civilizacijskih kretanja kao nečeg, šta jeste sastavni deo stvaralaštva, mešanja, nastanka nečeg novog. A da li će novo biti dobro? Plašimo li se? Dobro je ono što pobedi. To se zove moralni relativizam.

[ot-video]

mjergovic@ O, da, slažem se. Toliko se slažem da bih se, nađem li pouzdane istomišljenike, rado počeo baviti terorizmom: hajde da razbijamo izloge u kojima odvratne knjižarske korporacije izlažu smeće, hajde da zalijevamo katranom i perjem one postmoderniste koji su prvi otkrili da je sve književnost, hajde da vučemo za uši i zatvaramo u gepeke one koji su sve učinili da nestane razlike između visoke i niske kulture, a onda i one koji su kriminalističke i ljubavne romane proglasili za veliku i važnu književnost. Ali pritom i ovo: ja ne vjerujem da je zli Amazon za nestanak kriterija više kriv od lijenih profesora književnosti, koji su prestali čitati nekoliko dana nakon što su doktorirali! Također, ja ne vjerujem da su trgovci knjigama krivlji za ovo od onih netalentiranih književnih kritičara i teoretičara književnosti koji umjesto da govore o knjizi samoj i o onome što u njoj jest srž književnog djela, spremni su da govore o svemu drugom. Više su zla dobroj književnosti učinili oni prljavi čistunci koji su krenuli da čiste Toma Sawyera i Pipi Dugu Čarapu od tobožnjeg rasizma. Između njih i sovjetskih književnih komesara ja ne vidim ama baš nikakvu razliku, i neka mi nitko ne govori kako razlika ipak postoji. Jako mi se sviđa vaša sintagma o „kraju istorije književnosti“, ali kao što je Fukuyamin kraj istorije bio samo privremeno stanje, i kako postoji istorija i nakon kraja istorije, tako će se pojaviti i neka istorija poslije kraja istorije književnosti. Na nama je da terorom spriječimo one koji bi Pedeset nijansi sive proglasili za vrhunac te istorije poslije istorije. Tko smo, pitate, me? Čitatelji. Prije svega i iznad svega drugog, samo čitatelji. Naravno, kada govorim o teroru, služim se metaforom. Iako, možda kamen u izlog i nije metafora…

mkasarda@ Neko je panker, neko terorista, ja pišem. I reč je kamen. Kada pominjete kastriranu književnost, ne bih imao ništa protiv da se odsecaju ruke za stvari kao što je politička podobnost. Pre par godina je u Slovačkoj izašlo novo izdanje bajki Pavela Dobšinskog, iz kojih su „moralni“ urednici izbacili sve delove u kojima se govorilo o smrti, nasilju, krvi… Da ne bi povredili dečju dušicu, odsekli su Dobšinkom muda. Deca nemaju pravo da znaju da smrt postoji? Da otac – glava porodice može da bude toliko nesrećan zbog siromaštva da na kraju uzme gajtan i obesi se? Negde je došlo do greške, ako izbegavamo konfrontacije, od otvaranja rana, od smrti kao sastavnog dela obnove i ponovnog rađanja. A izbegavamo ih tako što se odjednom plašimo da kažemo pogrešnu reč, kako ne bismo ne daj bože povredili nečiju osetljivost, da ga ne bismo rasplakali pogrešnom rečju. Zar je danas moguće napisati kritiku na lošu knjigu? Bože sačuvaj, samo korektno, da se ne bi uvredio autorčić. Treba ga pohvaliti da bar malo ume da piše, da mu je makar jedna rečenica uspela, trudio se… Možda još nema ni hemoroide od sedenja pored kompjutera.

Književni marazam međutim odražava totalno odsustvo vrednosti u hiperkonzumentskom društvu današnjice. Mi želimo da kupujemo doživljaje, doživljaj od hrane, od mirisa, odeće, sporta, doživljaj književnosti. Želimo da skupljamo doživljaje i imamo potrebu da stalno budemo u stanju devičanstva, koje je definisano novim doživljajima. Ali gubitak devičanstva to nije tantričko stapanje duše i tela, gubitak devičanstva, mnogo puta ponavljana potraga za novim iskustvima, stalno ali je samo površna zamena za dubok, proživljeni seks sa partnerom, kog proučavam, istražujem, ponovo otkrivam i žudim za njegovom energijom. Naše društvo neprekidno stalno ide na plastičnu operaciju svog tela, svog omota, zaboravljajući na istinu starenja, smrti, arhetipskog preživljavanja, duše.

Ali ne vredi da gunđamo, sami smo sebi odredili da preživljavam dašnjice kao da je sutra Sudnji dan – hedonistički. Kamenje u izloge knjižara treba bacati iz duše, ali da to neko primeti – i za to je potreban marketing. Opet smo u klopci. Danas više ni Hrist bez reklame ne bi pristao da ga razapnu.

mjergovic@ Znate šta je, meni se čini, ipak najgore? Mi smo u našim istočnoeuropskim tranzicijama preuzeli samo ono najgore sa Zapada i iz takozvanoga slobodnog i demokratskog svijeta. Da, preuzeli smo hiperkonzumerizam, a onda smo ukinuli književnu kritiku, jer književna kritika djeluje protiv pravila slobodnog tržišta. I šta će kome umjetnička kritika? Bila je jednako mrska i Hitleru i Staljinu, i bila je kao forma i žanr zabranjivana i u nacionalsocijalizmu i u staljinizmu. Ali nismo sa Zapada prihvatili ništa ili gotovo ništa od onoga što je dobro: na primjer, nepovredivost ličnosti, pravo na različitost, na manjinstvo, na drukčiju boju kože, na drugu vjeru. Nismo prihvatili elementarnu toleranciju ni solidarnost u najplemenitijem smislu riječi. Naravno, odrekli smo se proleterskoga internacionalizma, ali onaj drugi internacionalizam, nazovimo ga internacionalizmom zreloga europskog prosvjetiteljstva, e to smo odbili prihvatiti. Vidi se to zadnjih tjedana i mjeseci, tokom sirijske izbjegličke krize, kada iz istočne Europe, gotovo bez izuzetka, stižu gotovo isključivo glasovi mržnje, šovinizma, netolerancije najgore vrste, tako da istočnoeuropski političari otvoreno izjavljuju da bi, možda, i prihvatili kršćanske izbjeglice, ali da muslimane jednostavno ne žele. Naravno, veliki gospodar tog diskursa je mađarski premijer, bivši liberal, bivši Sorosev stipendist i, naravno, bivši mladi komunist, Viktor Orban, ali su ga, neočekivano spremno, kao da smo u 1939. ili 1941, prihvatili svi, od Poljske do Hrvatske, od Češke do… Ako je netko još jučer na Zapadu gledao na nas kao na istočnoeuropsko smeće, e baš smo mu pokazali da je u pravu. Kakve to ima veze s književnošću i kulturom? Pa upravo s književnošću i kulturom to jedino i ima veze. Ljudima koji ne bi muslimane u svom susjedstvu, doista, ne treba ni književnost. Ona bi im mogla samo naškoditi, navesti ih na toleranciju, na razum, na bolećivost razuma. Prije nekoliko tjedana, recimo, taj je Orban optužio Njemačku ni manje ni više nego za – „moralni imperijalizam“. Samo savršeno nenačitan i neobrazovan čovjek može skovati takvu sintagmu. I nema veće pohvale za Njemačku od toga da joj se prilijepi „moralni imperijalizam“. Lijepo bi bilo da je Orban u pravu i da je Njemačka doista takva. Možda bi sa stanovišta moralnog imperijalizma mogla opismeniti istočnu Europu. I još nešto: pred ovom stvari, kao i pred svakom drugom, stojimo s punom autonomijom svojih pojedinačnih stavova. Ali ne možemo ostati autonomni i zaštićeni od svih njezinih posljedica. Odnos prema izbjeglicama danas je odnos prema fašizmu. I prema nečitanju.

Serijal tekstova pod zajedničkim nazivom Novi život i identitet predstavlja cilj mesečnika za književnost ikulturu vojvođanskih Slovaka Novi život da vrednuje kulturološku i psihološko-socijalnu kategoriju, ili pojam identiteta kroz razgovor između dva značajna pisaca, ili spisateljica iz Slovačke i iz Srbije.